Ono što u članku o The Show Must Go On na NOSF-u nisam spomenuo jest da film spada u hard SF te da sasvim lako mogu zamisliti - nastavak. Takav bi nastavak bio u stilu jednog slavnog postapokaliptičnog RPG serijala za računala. Yup - Fallout. Da, volio bih vidjeti Fallout prenesen u Lijepu Našu, u fikciji, dakako, nipošto u zbilji.
U tom smislu, The Show Must Go On je zapravo predapokaliptični film, uvod koji bi mogao objašnjavati kako je došlo do svega, što je Patrika Dogana i druge protagoniste otjeralo u Vault. Od ostalih činjenica valja napomenuti da je snimljen za jedva 200-tinjak tisuća kuna te da ima puno posebnih efekata, od oronule zgrade Mordora do neba zakrčenog letjelicama.
Među tim efektima dojmio me se prizor zagrebačke katedrale s jednim nedostajućim tornjem, prizor za kojeg se ne mogu oteti dojmu da ga je autor skinuo iz stripa Ponos vragova Darka Macana i pokojnog Edvina Biukovića. 
Ponos vragova spada u Grendel univerzum, a u nas je doživio dva izdanja, jedno starije u boji (iz 2003, mislim) u nakladi Nacionala te jedno crno-bijelo iz 2010. u Fibrinoj nakladi. To je priča koja se događa u Zagrebu, u postapokaliptičnoj budućnosti obilježenoj sukobima klanova Agram, Sava i Karatanci. Detaljniju recenziju pročitajte ovdje.
Od pradavnih vremena bivše države, s nama je strip Jeremiah ('Džeremaja') velikog Hermanna Huppena. Legenda kaže da je majstor Huppen zapravo htio western u kojega bi mogao povremeno ubaciti aute, računala, letjelice i druge tekovine 20. stoljeća koji bi u westernu djelovali anakrono bez obzira na jačinu steampunk nabildavanja, što je mogla biti druga putanja kojom je Huppen mogao krenuti.
Sjedinjene razjedinjene američke države u nedefiniranoj, ali relativno bliskoj budućnosti pozornica su stripova o Jeremiahu i njegovom kompanjonu Kurdyju. Mutanti, poneki ostaci visokotehnološke civilizacije, divlja plemena, ambiciozni i beskrupulozni klanski vođe i mnoštvo drugih likova muvaju se po onome što je nekada bio američki teritorij, nastojeći na svakojakim ciljevima - od pukog preživljavanja do uspostave vlastitih država. Strip povremeno podsjeća na neke dijelove Mad Max serijala (ili, bolje rečeno, neki dijelovi Mad Max serijala su nadahnuti Jeremiahom).
Za kraj ovog člančića, last but not least, spomenut ću knjigu Rat Miru (Peace War) Vernora Vingeja, poznatoga otprije onim dvama-trima čitateljima ovoga bloga.
Rat Miru opisuje postapokaliptično društvo u kojem je, konačno, zavladao mir pod jednom vladom, Vladom Mira (Peace Authority), na način da je ta Vlada došla u posjed Konačnog Oružja - generatora polja sile (force field) kojim je moguće dijelove ovog univerzuma nepovratno izolirati u neprobojnu kuglastu tvorevinu. Pod dijelovima ovog univerzuma se smatraju nuklearni silosi, pojedinci, ali i čitavi gradovi, na primjer. Da bi Vlada Mira održala monopol na to oružje, skoro svaki tehnološki napredak je zabranjen, a rijetke lokalne vlade zapravo su potpuni vazali svjetske Vlade Mira. U standardnoj maniri svojeg libertarijanskog svjetonazora, Vinge nam predočava autoritarno Rješenje za Problem (vječnog mira i sreće čovječanstva) koje je, međutim, pogubnije od samog Problema.
Eto, uživajte u čitanjima!
...
Naknadni dodatak, za sve ljubitelje Fallouta - zgodan amaterski film!