Brumec

Usuđujem se reći da većina poklonika znanstvene fantastike voli njen podžanr poznat kao svemirska opera. Mnoge od nas taj je podžanr uveo u SF. Ja sam, recimo, osim čitanja tatinih SF knjiga, gledao originalnu Galacticu, tamo negdje sa 6 – 7 godina.

No, vremenom shvatimo da veeelika većina svemirskih opera zapravo baš i ne spada u znanstvenu fantastiku:

• Svemirski brodovi ne kreću se po svemiru kao zrakoplovi u atmosferi. Svemir naprosto ne funkcionira tako.
• U svemiru nema "vuuuššš" niti "bum".
• Iluzorno je očekivati da bi skupinica preživjelih s Battlestara mogla startati civilizaciju kakvu danas imamo. Brončanodopsku eventualno, ako uspiju pobjeći Cyloncima.
• Ne postoje čvoroglavi humanoidni svemirci. Zapravo, vjerojatno je i inteligentan život rijetka biljka u Univerzumu.
• Nikakav Enterprise neće skakati od zvijezde do zvijezde taman na vrijeme za novu epizodu idući tjedan.
• Nema nevidljivosti u svemiru.
• ...i još mnogo toga.

Osobni favorit po gluposti mi je međusobna borba super duper turbo ultra mega međuzvjezdanih brodova kao što se boriše jedrenjaci – na parsto metara udaljenosti i u dvije dimenzije. I, ne, takav prikaz borbe nije jedini mogući način zanimljivog prikaza svemirskih bitki – pogledajte Andromedu ili poneke podmorničke filmove.

Osim toga, veeelika većina svemirskih opera zapravo nije o budućnosti, nego o - prošlosti, samo preslikanoj na svemirsko platno:

• Što je Deep Space Nine, nego Drugi svjetski rat u svemiru?
• Dina – svemirsko rano srednjovjekovlje.
• Star Wars? Čisti fantasy, osim što jurcaju po svemiru pa ih to kakti svrstava u SF.

Nadalje, glavna odlika veeelike većine svemirskih opera koja ih udaljava od znanstvene fantastike jest što su ljudi isti kao i u 20. stoljeću pa tako postoje invalidnost i životni vijek od 80 i kusur godina života unatoč replikatorima i teleporterima, monopolistički cehovi i gilde unatoč ogromnosti galaktike i samodostatnosti pojedinih svjetova, i tako dalje.

Sve što je rečeno nije kritika. Ja volim i Zvjezdane staze, i Dinu, i Zvjezdane ratove. Sve je to zabavno! Samo ih ne smatram SF-om, osim ponekih epizoda Staza, nego fantasyjem – i to vrijedi za 99% televizijsko-filmskih svemirskih opera.

Nego, koje sve ovo veze ima s naslovom članka?

Pa, ako ubijemo sve "standardne" i navodno neizostavne sastojke svemopere: nadsvjetlosne pogone, zelenokožne svemirske komade, teme iz prošlosti, i drugo – što nam onda preostaje?

Puno toga – a Alastair Reynolds je autor koji nam to najbolje dočarava.

Kao i svi ostali njegovi romani i priče, i House of Suns se događa u našem, relativističkom univerzumu. Kao i u njegovim drugim univerzumima, recimo Revelation Spaceu, ljudi se oslanjaju na tehnologiju kako bi živjeli drukčije nego mi danas živimo, kako bi bili sposobniji, dugovječniji i moćniji – ali ostaju ljudima, sa svim vrlinama i manama, beskrupuloznošću i plemenitošću, strahovima i nadama. Alastair Reynolds ne ponavlja povijest u svemiru, a njegova svemirska opera funkcionira kao podmazana unatoč podsvjetlosnim okvirima. Alastair Reynolds nam skoro jedini uspješno dočarava ogromnost Univerzuma.

Radnja Kuće Sunaca se događa 6 milijuna godina u budućnosti, u doba kada je veći dio Mliječnog puta kolonizirala ljudska vrsta. Od uspona i padova ljudskih civilizacija diljem naseljenih galaktičkih svjetova pošteđeni su jedino Rodovi (Lines), skup potomaka, klonova, po jedne osobe iz 30. stoljeća. Tisućinjak ljudi iz svakoga roda relativističkim brzinama putuju Galaktikom istražujući nove svjetove i neviđene pojave, pomažući raznim civilizacijama i djelujući kao poveznica razgranatog čovječanstva. U periodima mjerenima stotinama tisuća godina, svi članovi jednoga roda dolaze na Okupljanje kako bi izmijenili sjećanja i rezultate istraživanja i dogovorili se za daljnje smjernice djelovanja.

Glavni junaci naše priče su dvoje ljudi iz Gentianskog roda, Campion i Purslane, na putu za iduće Okupljanje. Kao zaljubljeni par, opasno su blizu sankcijama svojega roda. Osim toga, kasne jer moraju popraviti Campionov brod – i tijekom natezanja s jednim prilično nečasnim trgovcem zvanim Ateshga oslobađaju iz zarobljeništva jednog robota, Hesperusa, pripadnika Strojnih ljudi. No, zahvaljujući Ateshgi, Hesperus je izgubio značajan dio pamćenja i preostala mu je jedino slutnja da je prije zarobljavanja bio na misiji od velike važnosti.

Približivši se mjestu okupljanja, Campion, Purslane i Hesperus saznaju neočekivanu i strašnu vijest koja njihove ostale brige baca u sasvim n-ti plan...

Opći dojam?

Uzmite Reynoldsov Revelation Space serijal (ili klasičnu svemirsku operu, ali u stvarnom, našem, relativističkom univerzumu), dodajte malo Asimovljeve Fondacije i Robota pomiješanih s - Terminatorom (!), uspite u smjestu malčice Vingejeve Singularnosti i podosta Qeng Hoa, pomiješajte s puno Nivenovih Velikih Objekata, začinite s malčice optimizma i ponešto ljubavne priče i – dobili ste House of Suns.